NEDAVNI IZLETI

Za drugi izlet naše male planinarske škole izabrali smo uspon na Okić kako bismo djeci pokazali rodno mjesto hrvatskog alpinizma.

Staza prati smjer kojim se 1843. godine karlovačka književnica i ilirka Dragojla Jarnević bosa popela na vrh Okića kroz strme južne stijene, što je prvi zabilježeni penjački uspon u Hrvatskoj. Učili smo o kretanju u planinama, kako složiti ruksak te o vremenu u planinama. 

Opet je bilo živo i veselo, uz puno različitih jesenskih boja i zericu blata. Red hodanja, red priče, red igre i začas smo, nažalost, morali krenuti natrag...

Zbog najave lošeg vremena, naš izlet na Slemenovu špicu održali smo tjedan dana ranije od planiranog – i nismo pogriješili. Priroda nas je nagradila danom za pamćenje.

Devet planinara PD"Lisina" , pod vodstvom našeg vodiča Parisa, zaputilo se na Slemenovu špicu (1909 m), jedan od najljepših vidikovaca slovenskih Julijskih Alpa.

S prijevoja Vršič (1611 m) krenuli smo lijepom planinarskom stazom prema prijevoju Vratca, a potom nastavili uspon prema vrhu. Pogled nam je stalno bježao prema moćnom Jalovcu, čiji se vrh ovoga puta pomalo sramežljivo skrivao u oblacima.

Na povratku smo odabrali kružnu stazu koja nas je vodila siparom ispod Male Mojstrovke. 

Slemenova špica najlješpša je ujesen kada se priroda poigra bojama stvarajući romantične slike koje oduzimaju dah. još jedne genijalne nedjelje u sjajnom društvu!

Na vrh- Nanos

Jutro je započelo baš onako kako treba – uz kafe u našim Matuljima. Kad se okupila vesela desetorka, sjeli smo u aute i za nešto malo više od sat vremena već smo bili u Razdrtom, spremni za osvajanje Nanosa.

Nanos nas je dočekao u svom punom sjaju: okupan suncem, ali i nevjerojatno vjetrovit! Srećom, bura je odlučila biti samo glasna, ali ne i hladna. Odlučili smo se za kružnu turu kako bismo izvukli maksimum od planine. Za uspon smo izabrali strmu stazu – malo pravog planinarskog izazova i testiranja kondicije taman nam je dobro došlo da se pošteno zagrijemo i razbudimo. 

Kad smo napokon stigli na vrh, vjetar nas je pošteno ispuhao, pa je pala odluka za jednu dužu  pauzu u Vojkovoj koči.

Odmor i grijanje pronašli smo u provjerenom planinarskom receptu – toplom čaju s rumom. Nakon što su se lica zažarila, a baterije napunile, krenuli smo natrag. Za silazak smo izabrali lakšu stazu, stvorenu za ugodan i opušten povratak bez napora.

Planinarski dio dana bio je iza nas, ali nedjeljna tradicija nalaže da se krug zatvori onako kako treba. Kvalitenom analizom.

 Na povratku smo svratili u turističku kmetiju u Golcu na zasluženu domaću okrepu. Ipak, opuštanje nije moglo trajati vječno jer je pogled na sat podsjetio ekipu da nas doma čeka još jedan ključni trenutak dana – nogometna utakmica!  Savršen završetak još jedne genijalne nedjelje u sjajnom društvu!

Krenula je naša prva mala planinarska škola obilaskom staze Aurania. Teško je procijeniti jesu li više bila uzbuđena djeca ili organizatori. Nakon uvodnih napomena i nekoliko čučnjeva, krenuli smo iz Vranja. Na prvom odmoru podijelili smo se u dvije grupe, pa su tako nastali Čokolino mafija i Risovi.

Najzanimljiviji dio staze bio je prolazak kamenitim koritom bujične rijeke, odnosno Rušanskog potoka, koji se slijeva s obronaka Učke. Zatim je uslijedio sat predavanja o planinarstvu i planinama, pa uspon do Boljuna. Za kraj, obilazak Križnog puta i brda Kalvarije, a onda malo graničara.

Čokolino mafija mora pojesti još puno Čokolina jer su ih Risovi hametice pobijedili rezultatom 2:0!

Prljavih nogu, rumenih lica i puni pozitivne energije vraćamo se u naše lijepe Matulje... Do drugog druženja, 25. 10., kada nas čeka uspon na Japetić... Tko će to dočekati?!

Neki greben jednostavno ne dosadi… a **Košuta** je upravo takva!

Još jedan izlet PD Lisina, iz edicije "što nas ne ubije, to nas ojača".  Staza nas je vodila grebenom Košute, kroz prekrasne planinske pejzaže, uz stalne uspone i spustove koji su nam povremeno šaputali: „Što je meni ovo trebalooooooo?“

Ali zato su nas svaki novi pogled, svaki osvojeni vrh i ono poznato "još samo kvarat uri" gurali dalje.  Poseban doživljaj bio je uspon na Veliko Kladivo, nakon čega smo preko Šije krenuli natrag prema Kofcama. 

A tamo… kvalitetna  nagrada: savršena maneštrica, najbolje štrukle, vjetar u kosi i pogled od milijun dolara.

Uživali smo, razmišljali se na suncu i upijali ljepotu Alpa. Toliko nam se nije išlo kući da smo poželjeli zaustaviti vrijeme. Da nas ne bi trdo škuro ćapalo, ipak smo nevoljko krenuli nazad.

Za kraj balade  sladoled u Ilirskoj Bistrici i kratka analiza prije povratka kućama

Rujansko sunce grijalo je na ugodnih 17 stupnjeva dok je naša vesela ekspedicija od 15  planinara grabila prema jednom od najdivljijih kutaka Gorskog kotara. Naš epski pohod na kultni Vihoraški put započeo je na famoznom 13. kilometru makadamske ceste, odakle smo s osmijehom na licu i ruksacima na leđima zakoračili u carstvo oštrog krša i guste šume.

Naša avantura ponudila je sve najbolje od gorskih skrovišta i divljih vrhova: Ratkovo sklonište, prva zvijezda našeg puta bila je ova legendarna drvena koliba, čudesno ugniježđena u polušpilji ispod okomite stijene. 

Vrh Samarskih stijena, uspon na ovaj stjenoviti vrh tražio je malo četveronožnog pogona, ali pogled na kameni labirint koji nas je okruživao vrijedio je svake kapi znoja.

Prolaz kroz Ljusku, najuzbudljiviji dio Vihoraškog puta. Ovaj uski, strmi i duboki kameni usjek testirao je našu fleksibilnost i timski duh. Prolazak kroz Ljusku bio je čisti nalet adrenalina dok smo se provlačili između divovskih glatkih gromada.

Vrh Bijelih stijena, za spektakularan kraj, popeli smo se na sam vrh (1335 m) s kojeg su se bijeli kameni prsti pružali prema nebu. 

Skloništa Dragutin i Miroslav Hirtz, kratki predah i upijanje planinarske atmosfere potražili smo kod simpatičnih skloništa koja ponosno čuvaju stražu u ovom surovom kršu. 

Zaključili smo da je 13. kilometar bio naš sretan broj za savršen planinarski vikend!

Dok se jedan dio ekipe PD „Lisina“ skitao po Bosni, drugi se dio odlučio malo preznojiti na Storžiču!

Bio je to još jedan izlet iz naše dobro poznate edicije „TO NI ZA SAKEGA“ – a ovoga puta za uspon smo izabrali zahtjevnu stazu kroz Žrilo. Znoj se cijedio sa naših tijela, što zbog vrućine , što zbog uloženih napora. Ali, kako to već biva u planini – čim smo stigli na vrh, sve muke, znoj i psovanje uzbrdice pali su u zaborav!

A gore… milina! Mnoštvo ljudi, dobra energija, prekrasni vidici na sve strane i onaj osjećaj kad pogledaš oko sebe i pomisliš: „Ma za ovo se vredilo pomučit!“ Malo naslikavanja, malo meditativnih trenutaka, malo uživanja u pogledu… i već je bilo vrijeme za pokret.

Jer, kako se kaže – sve što je lijepo kratko traje! Spuštanje smo odradili kroz Škarjančev rob, a cijela avantura trajala je oko 7 sati.

Dan 1 (22.08.). Od Matulja do Drine – Preko Mostara s pjesmom! Prva postaja: Međugorje za duhovni mir i punjenje baterija, a onda ravno na mostarski asfalt. Mostar nas je dočekao u svom punom sjaju – sunce prži, Stari most blista, a mi hvatamo sjenu i upijamo miris turske kave. Nakon skoka preko Neretve, produžili smo dalje prema istoku. Naše konačno odredište za prve dane bilo je mjestašce Đeđevo i kultni motel Bavaria smješten tik uz smaragdnu Drinu. Čim smo stigli, uslijedilo je instant osvježenje od puta, a onda ono pravo – bogata večera, planinarske priče i rani odlazak na spavanje. 

Dan 2 (23.08.) Maglić, spašavanje i "ono što nas je zamalo strefilo". Buđenje u cik zore. Krećemo s Prijevora na najviši vrh Bosne i Hercegovine – Maglić! Uspon je muški, stijena zove na oprez, ali devetorka gazi bez greške. Na vrhu – ponos, fotkanje i pogled od kojeg zastaje dah. S vrha se spuštamo prema srcu u obliku jezera – predivnom Trnovačkom jezeru u Crnoj Gori. No, dan ne bi bio kompletan bez malo adrenalina. Imali smo i jedan ozbiljan incident na stazi – sekunda nepažnje, srce u petama, ali sreća prati hrabre i složne! Sve je završilo dobro, a povratak na Prijevor proslavili smo uz duboki uzdah olakšanja i osmijeh na licima.

 Dan 3 (24.08.)  Spomenici, jezerski kupanjac i kraljica janjetina. Nakon jučerašnjeg ludila, zaslužili smo lakši tempo. Pakiramo se i vozimo prema Jablanici. Prva stanica: monumentalni spomenik Bitke na Sutjesci na Tjentištu. Povijest nas je malo uozbiljila, ali nas je zato sunce brzo natjeralo na akciju. Spas od vrućine pronalazimo na skrivenom biseru – jezeru Klinje. Skok u osvježavajuću vodu bio je rajski dar za naša umorna planinarska stopala. A onda, kako to u Bosni biva, dan završavamo u vrhunskom stilu. Dolazimo u motel Maksumić u Jablanici, gdje nas čeka ona – čuvena jablanička janjetina! Vruća, hrskava, topi se u ustima. Jelo se u tišini, a trbuščići su nakon toga bili spremni za spavanje.

Dan 4 (25.08.)  Plan B koji je postao opasno dobar izazov. Plan je bio jasan: oboriti Hajdučka vrata iz Vitlenice. Ali planine pišu svoja pravila – staza iz tog smjera bila je nemoguća misija. Brzo prebacujemo u "plan B" i krećemo iz mistične i duboke doline Diva Grabovica. Pred nama je oštar uspon na Žlijeb. Kad smo stigli do tamošnjeg vidikovca, sav znoj je zaboravljen – pogled na okomite stijene Čvrsnice ostavlja bez teksta! Nastavljamo divljinom prema šarmantnoj kućici Tisa. A onda – spust. Ekipa, to nije bio običan spust, to je bio više nego izazovan test za naša koljena i koncentraciju! Polako, korak po korak, preko bivka se uspješno vraćamo na početnu točku. Preživjeli smo, i to s ocjenom čistih 10!

Dan 5 (26.08.) Kulturni šok, trijada hrane i sarajevski sevdah. Danas je dan za punjenje baterija i čisti hedonizam. Prvo jutarnje kafenisanje radimo uz srušeni most iz NOB-a na Neretvi u Jablanici, zamišljajući filmske scene i bitku za ranjenike. Zatim bježimo u zelenu oazu Boračkog jezera, a put nas dalje vodi do nevjerojatnog Vrela Bosne podno Igmana. Šetnja pokraj labudova i bistrih izvora bila je čisti zen. Popodne stižemo u naš sarajevski smještaj i odmah kreće juriš na Baščaršiju! Pravilo je bilo strogo: red ćevapa kod Želje, pa red vrućeg bureka (jer sve ostalo su pite!), pa sve to zalijemo slatkom baklavom i pravom bosanskom kafom iz džezve. Sarajevo nas je potpuno osvojilo svojim šarmom i energijom.

Dan 6 (27.08.) Žedna Visočica, mitski Vito i selo iz bajke. Vraćamo se u gojzerice i napadamo surovu ljepoticu Visočicu. Dan je bio pakleno topao, a usputni izvori na koje smo računali lagano su presušili – planinarska klasika, ali poučeni iskustvom s Maglića, vode imamo dovoljno. Radimo prekrasnu, ali zahtjevnu kružnu turu: preko grebena Drstva, preko Velikog i Malog brda, pa ravno na oštri vrh Vito! Pogledi s grebena su čista magija. Spuštamo se do planinarske kuće Vrela – i odmah potvrđujemo glasine: ovo je službeno najljepša i najčišća planinarska kuća u cijeloj BiH! Dan začinjavamo posjetom Umoljanima, jednom od najspektakularnijih tradicionalnih sela, gdje obilazimo mistične srednjovjekovne Nekropole stećaka.

 Dan 7 (28.08.) Skakavac koji nam je ukrao srce. Zadnji aktivni dan trebao je biti rezerviran za Trebević, ali mi smo odlučili promijeniti ploču i poslušati glas prirode. I nismo pogriješili! Zaputili smo se na kružnu stazu Spomenika prirode Skakavac. Šetnja kroz gustu, duboku šumu dovela nas je do podnožja gorostasa – vodopada Skakavac visokog nevjerojatnih 98 metara! Voda koja se obrušava u ponor stvarala je predivnu maglicu koja nas je skroz osvježila. Priroda je ovdje toliko netaknuta i moćna da smo samo sjedili i upijali zadnje kapi bosanske magije. Savršen završetak aktivnog dijela putovanja.

 Dan 8 (29.08.) Doviđenja, Bosno, ponosna i lijepa! Jutro miriše na odlazak. Pakiramo ruksake koji su sada teži za nekoliko kutija rahatlokuma, pokoju džezvu i brdo neprocjenjivih uspomena. Pojeli smo zadnji sarajevski doručak, sjeli u kombi i krenuli prema zapadu. Putujemo natrag prema našoj lijepoj Hrvatskoj i našim Matuljima. 

Bosno, hvala ti na gostoprimstvu, drami, smijehu i janjetini – vidimo se opet

 Säuleck je 3.086 metara visok vrh koji se nalazi u Ankogel grupi u sklopu nacionalnog parka Visoke Ture (Hohe Tauern), gorja koje čini prirodnu granicu između Italije i Austrije. 

Najveći je to nacionalni park u Austriji, ali i općenito u Alpama. Nazivaju ga još i „krov Austrije“ jer se u tom području nalazi oko 300 vrhova viših od 3.000 metara, a među njima je i najviši vrh Austrije, Grossglockner sa svojih 3.798 metara nadmorske visine. Mjesto je to planinskih giganata, granita, brojnih vodopada, rijeka i jezera pa ne čudi da ovaj kraj nazivaju i kolijevkom alpinizma u Austriji.

Nekoliko je godina prošlo od kad smo zadnji put bili iznad 3.000 metara, a Säuleck ima sve za jednu idealnu dvodnevnu planinarsku turu.

Iznad predivnog mjestašca Mallnitz, dolina Dösner Alm na nadmorskoj visini od 1.448 m bila nam je ishodišna točka. 

Put vodi uz brojne planinske pašnjake, rijeke i potoke. 

Jedna od najljepših stvari kod ove ture je što se otprilike na polovici uspona, na visini od 2.281 m, nalazi Arthur Von Schmid Haus. Planinarski dom na idiličnom mjestu netaknute prirode, tik uz predivno jezero Dösner See.

Staza od doma kreće dosta strmo, a nakon pola sata hoda ulazi se u pravi visokogorski teren pun granitnih ploča, koji nas prati sve do samog vrha. 

Vrijeme nam je bilo savršeno naklonjeno i s vrha smo uživali u pogledu na Dösener See jezero duboko ispod nas te okolne velikane Hochalmspitze, Ankogel i ostale vrhove istoimene grupe. 

Na kraje Jula, kot i sakega leta, PD „Lisina“ organizira jedan lepi planinarski izlet, Ovaj put je naš Elio, uz  Parisovu pomoć, malo za promjenu, parićal tri dana planinarenja va prekrasneh Karnijskih Alpah + jedan (prvi) va Dolomiteh. 

Sredu  23.07., na 5 ur jutro startali smo z Matulji i preko Udina, Tolmezza i Sappade zaprašili prema Rifugio Lunelli. Tamo su nas dočekale naše Milvia i Nataša, a nakon par tehničkeh „izazovi“ krenuli smo prema Croda Sora – Cima Colesei (2369 m).

Vrh je osvojen bez gubitki! Pogledi fenomenalni! A onda – dole do kombija i dalje prema smještaju. Jer, zna se… jutra se opet staje na 5.

Drugi dan – Monte Peralba (2694 m). Jedni su šli via normale, drugi preko ferate Sartor – važno da smo se svi našli gore. Pokle vrha – Rifugio Calvi, dobar objed i malo turističkega razgledavanja Cima Sappade. 

Treći dan opet alarm va cik zore. Naš cilj – Monte Bivera (2474 m) i Clapsavon (2465 m). Dva vrha, jedan dan i noge ke su već počele slat poruke SOS.

A navečer… IZNENAĐENJE! Naši prijatelji iz ANA (Associazione Nazionale Alpini) Gruppo Alpini Cassamazzagno pripremili su nan večeru va tri slijeda, piće dobrodošlice i feštu. Milvia, hvala od srca. To ni bila večera… to je bila akcija spašavanja lačneh planinari.

I onda četvrti dan – najavljena kiša, a ekipa već lagano govori:„Ma dosta je brda za ov put…“ I tako smo mesto vrha osvojili Sappadu i šoping.

Pa pomalo prema doma, uz obaveznu stanicu pul Mahniča na dobar obed. I tako… tri dana planinarenja, četiri vrha, kilometri i kilometri, rano ustajanje, ferata, sipar, smijeh, dobra klopa i još bolja ekipa.

 Fleksibilna, neustrašiva ekipa koja se ne boji kiše uputila se, unatoč lošoj prognozi, na planirani izlet. Nebo je izgledalo kao da je prognoza kriva – predivno plavo, taman za uživanje u savršenim bojama Korita Mostnice.

Kad smo se približili koči, otvorilo se nebo i puna dva sata je lijevalo. To smo vrijeme iskoristili za isprobavanje lokalnih specijaliteta. Nije nam bilo teško... baš naprotiv! Kad smo sve pojeli i popili, nebo se razvedrilo i mogli smo dalje dolinom Voje do slapa i natrag. Nastavak je uslijedio u Kosijevom domu na Vogarju uz lokalne medicinske preparate. 

Ujutro je stigla podrška iz ljubljanske filijale PD "Lisina" kako bi pomogla mladoj vodički s klijentelom na usponu na Pršivec. Uz izniman trud i nadljudske napore, ekipa je stigla na vrh. Na vrhu smo malo "razmišljali", a neki su i odmorili oko. Ostali bismo i duže, ali su airtraktori malo poremetili san. 

Zato je valjalo svratiti na heljdin napitak u Zavetišku koču pri jezeru. Nakon obilnog ručka skupili smo zadnje atome snage za spust i osvježavajuće kupanje u Bohinjskom jezeru. 

A za kraj balade – legendarni sladoled u Bistrici, da se ne zatre uzanca.

Današnji izlet bio je pravo vatreno krštenje naših novih supervodičkinja! Vesna i Kornelija uspješno su odradile svoju prvu službenu akciju kao vodičice, a čini se da su odmah dobile i najteži mogući ispit. U društvu čak 50 planinara, na temperaturi od gotovo 50 °C u hladu, zaputili smo se prema Golom otoku i Svetom Grguru. Nakon vožnje autobusom uslijedila je plovidba brodićem, a potom i planinarski dio dana.

Obišli smo Goli otok, mjesto čiji ostaci nekadašnjeg političkog zatvora i danas svjedoče o jednom od najtežih poglavlja naše novije povijesti.

Nastavili smo prema Svetom Grguru, otoku sasvim drugačijeg ugođaja (žene uvijek bolje prođu)– mir, miris makije, prekrasni vidikovci, pitome staze i neizostavni domaćini... jeleni lopatari, koji su nas dočekali potpuno neopterećeni našim dolaskom.

Za kraj, ono što je na ovakvom ljetnom izletu bilo najpotrebnije – osvježavajuće kupanje u kristalno čistom moru, koje je ispralo sav znoj i umor. 

Velike čestitke Vesni i Korneliji na odlično odrađenoj prvoj akciji! Po oduševljenim reakcijama sudionika, položile su ispit s čistom desetkom

Od 5. do 7. lipnja na Ravnom Vrdovu, u srcu Dinare, održani su tradicionalni Dani hrvatskih planinara.

Zajedničkim snagama PD "Viškovo", PD "Opatija" i PD "Lisina", organizirano smo sudjelovali u tom događaju. PD "Lisina" imala je 3 kvalitetna predstavnika – Kristinu, Angelu i Elija, koji su se vratili puni uspomena, oduševljeni vrhunskom organizacijom domaćina PD "Sveti Jakov" iz Bitelića.

Vođenje različitih tura na vrhove Veliku Duvjakušu (1708 m), Mali Maglaj (1455 m) i Debelo brdo (1250 m), organizacija smještaja, 4 vrste jela za ručak i večeru te bogat kulturno-umjetnički program ostavili su snažan dojam na sve sudionike.

Sunčano vrijeme, veličanstveni vidici i zajedništvo planinarske obitelji još su jednom pokazali zašto su Dani hrvatskih planinara jedan od najvažnijih događaja u planinarskom kalendaru

Vremenska prognoza nam nije bila naklonjena, 30 stupnjeva u hladu... ali PD Lisina imela je va plane izlet stazom velebitske degenije, a plan se ne sme minirat.

Nakon kave u gradu čovika koji gradi krenuli smo na uspon. Prvo hlad, pa zvizdan. Gori nebo i zemlja, ali mi ne posustajemo. akon 5 sati hoda završavamo planinarski dio , te prelazimo na sport i glazbu.

Prvo kupanje u Selcu, lignje, a zatim nas Jagoda vodi na najbolji sladoled na svijetu i okolici – slastičarnu Anka.

U nedjelju 17.05. je u planu bio uspon na Trupejevo Poldne, slikoviti planinski vrh visine 1931 metar, smješten u lancu zapadnih Karavanki na samoj granici između Slovenije i Austrije. Slovenski naziv potječe od seoskog imanja (kmetije) Trupej, koje se nalazi na austrijskoj (sjevernoj) strani planine. Mještani i radnici na imanju znali su da je točno podne kada bi sunce, gledano s njihove farme, došlo točno iznad tog vrha.

U pozivu na izlet pisalo je zgorun 1000 m ili 3 sata hoda, još 2 ure za zdolun, izgledalo je izi-pizi. Budući da je izlet organizirao Paris, predosjećao sam da mora postojati neka kvaka 22. Dva dana prije u Alpama je pao snijeg, a cesta do mjesta Srednji vrh, planiranog ishodišta našeg pohoda, bila je zatvorena. 

U startu smo na 1000 dodali plus 300 m, a snježna idila je pojačala doživljaj. Krećemo iz Gozd Martuljka, zavojitom cestom do Srednjeg vrha, gdje kidamo na desno i započinje brezpotje.  Markacije nestaju, ostaje samo Parisov nepogrešivi feeling za osjećaj i skupina hrabrih (ili nedovoljno informiranih) avanturista planinara. Za par sati stižemo do lovačke kućice.  Marendamo i stavljamo gamaše.

Nazdolun je teže nego nazgorun, ki bi rekal. Snijeg, bljuzga, strmina, opasnost vreba kod svakog koraka. Spuštamo se do Srednjeg vrha, pijuckamo izotonike da se obnovi zaliha B i ostalih vitamna. Klizavom stazom spuštamo se do Gozd Martuljka. 

Bilo je nekoliko planinara koji su prvi puta bili sa nama. Najveći kompliment koji smo mogli dobiti je to što su rekli da su se osjećali kao da se znamo cijeli život... odnosno "SREĆA je srećat PRAVE ljudi"

Po planu smo ranom zorom krenuli put Kalnika. Trebalo nam je oko tri sata uz jedan coffe stop da stignemo do planinarskog doma, naše početne točke.

Dan je bio izmišljen. Sunce piči, a mi ne roštiljamo nego se penjemo.. i to grebenskom stazom preko 7 zubi,  jedan ljepši od drugog. 

Trebalo je malo penjačkih vještina, a za one malo manje vješte bila je i via normale koja je vodila tik uz zube. 

Nakon sat i pol stižemo do vrha Vranilac 644 m, najviši vrh Kalnika. Malo nagrađujemo naša tijela sa energijom koju smo putem izgubili.. te se divimo pogledu na Ivanščicu i Sljeme u daljini. Spuštamo se južnim dijelom po via normale i nakon cca 40 min stižemo do doma. 

U ranim jutarnjim satima 16 planinara PD Lisina krenula je prema Baškim Oštarijama i započelo uspon na Veliki Sadikovac (1286 m). Uz sunčano i vjetrovito vrijeme te prekrasne vidike, vrh smo brzo osvojili, a zatim nastavili prema Sladovačkom brdu (1241 m), preko Jelarja do Kubusa. Naravno, uslijedio je i nezaobilazni “skok” do Prpe na jednu putnu. 

Nakon noćenja u hostelu, drugo jutro započinjemo kupnjom domaćih delicija – sira, skute i drugih dobrih stvari – pa krećemo na Basaču (1089 m). 

Odatle se spuštamo prema Karlobagu prekrasnom stazom uz nezaboravne poglede na more i otoke. 

Dva dana planinarenja uz kvalitetne vodiče Korneliju i Martinu, puno smijeha, lijepih vidika i pozitivne energije.

Na uskršnji ponedjeljak 6.04. na redu je bila još jedna od naših legendarnih tura iz edicije “tko preživi, pričati će”, Poklon-Plomin. 14 neustrašivih planinara, sa 3 kontinenta Europa (Grčka, Hrvatska), Australia, Sjeverna Amerika (Kanada) u cik zore krenulo je u ovu avanturu sa Poklona. 

Do Male Učke smo došli brzinom kojom je Artemis izašao iz zemljine orbite. Redom šaptom padoše Bodalj, i Kremenjak. Usponom na Šikovac i Sisol započinju Tantalove muke. Stvar popravlja, vjetrić mio što čarlija i spašava nas od toga da postanemo ljute crvene papričice. Snagom volje, s mislima na hladno pivo, posljednjim atomima snage oko 19 sati stižemo u Plomin.

32 planinara je krenulo usponom sa izvora Hublja na rub Trnovskog gozda, iznad čarobne Vipavske doline. Naša prva postaja – Otliško okno. To je onaj trenutak kada ostaneš bez daha, ne zbog uspona, nego zbog pogleda koji puca kroz golemu kamenu stijenu.

Put smo nastavili prema Sinjem vrhu (1002 m). Livade su mirisale na planinsko bilje, a proljetno cvijeće krasilo je skoro svaku fotografiju. Na vrhu nas je dočekala nagrada – panorama koja spaja slovenske Alpe s Jadranskim morem u daljini. 13 km hoda i 6 sati prošlo je u trenu.

Kvalitetan zimski simbiozni (u suradnji s PD Opatija) izlet na Ratitovec u Sloveniji (Altemaver i Gladki Vrh). 

Nedjelju smo iskoristili za jednu pravu morsku priču na otoku Krku. 23 vesela planinara uživala su u ljepotama Stare Baške, a najhrabriji su se kasnije i okupali na najljepšim plažama.

Prijeđenih nešto više od 7 km trebalo je upotpuniti kvalitetnim obrokom, a to smo napravili kod slavnog Prdele.

Oficijelni prvijenac naše vodičkinje - pripravnice Vesne Jurdane. Slike govore za sebe.

Prvi naš službeni izlet u novoj 2026. Lijepi broj planinara prkosio je talijanskoj buri i minusima. Nakon 10 km kružne staze, posjetili smo i špilju Grota Gigante.

Bili smo na tradicionalnom pohodu na Vojak koji se održava 01. siječnja u suradnji s PD Opatija i PD Knezgrad.  

Početkom prosinca bili smo na posljednjem izletu u 2025. godini - tradicionalnom izletu iznenađenja. Ove godine nas je naš vodič Paris Fortinos iznenadio pohodom na Snježnik.

"Veliki" godišnji izlet u nacionalni park Écrins u Francuskoj.

Na prekrasan, sunčan i "malo" topao dan.

Skoro, pa tradicionalno...