Dan treći : Nakon obilnog doručka krećemo za mitske Čavoglave. U glavi mi cijelo vrijeme tutnji „u Zagori , na izvoru rijeke Čikoleeee, stala braća da obrane svoje domoveee “ . Obavljamo foto session, pa obilazimo Meštrovićev mauzolej smješten u obližnjim Otavicama , koji je nažalost zatvoren. Oblačimo ferata set, da bi pristupili novoj ferati na Čikoli. Nažalost u koritu nema vode. Upekao je zvizdan, temperatura se povisila do točke usijanja. Ferata je dobro osigurana, prolazimo je za oko 3 sata.
Krećemo ka Promini. Ne uspjevamo se probiti do doma , jer je cesta raskrčena. Bageri rade 100 na sat. U hodu mijenjamo plan. Idemo na Baške Oštarije kod Dijane. Stajemo u Drnišu na kavu. Nataši nedostaje 12 minuta do pršuta ... no svima kruli u želucu , neke hvata apstinencijska kriza ... malo fali da se netko ne skljoka u nesvijest od gladi . Rješenje se nameće samo po sebi. Idemo na janjetinu. Konzultiramo joker zovi Duška i dobivamo insajderske informacije da je najbolja meza Kod Makija. Vesna naručuje 7 kg janjetine. Šoferi brzinom svjetlosti dolaze u Gospić. U zadnji čas nadoknađujemo proteine , vitamine i minerale (proteine nešto preko janjetine i ostalih čudesa od mesa, a vitamin B preko Velebitskog črnog i belog).
Nakon smještaja kod Dijane , nastavlajmo sa nadoknadom vitamina i minerala. Renato vadi instrument, slijedi zborno/klapsko pjevanje. Vidi se napredak, nakon generalne probe u subotu, zvučimo toliko dobro da nam ostali planinari u domu dijele komplimente „ inače planinari zavijaju bez sluha , ali vi ste ko slavuji . Ja sam pjevao na sprovodima , tako mi i vi zvučite. “ U sitne sate idemo na spavanje , jer sutra nas čeka grand finale
Dan četvrti : Budimo se u sunčano , no ledeno ličko jutro. Krećemo na obilazak mnogobrojnih kukova kojima samo Kornelija zna ime. Ponavlja se Dinara. Prvo oblačimo na se sve što imamo, a potom lagano svlačenje. Uzbrdo pa nizbrdo , a onda malo za promjenu nizbrdo pa uzbrdo. Pada i malo alpinizma usponom na Medvjeđi kuk. Nismo vidjeli ni medvjeda ni medvjeđeg luka. Vraćamo se u Dijane. Kuhamo preostale , bogate zalihe pašte, tagliatela, makarona ... malo za promjenu s gljivama. Nakon posljednje zajedničke večere , krećemo doma. Stajemo u Sv. Jurju na kavu i da Forko slika zalazak sunca.
Umorni , rumena , zadovoljnog lica stižemo u Matulje. Baterije su napunjene. Doživljaji s Dinare dugo će se još prepričavati uz logorske vatre , dok ne uđu u legendu.
Sen je na kraje bilo jako lepo i si su jako zadovojni.
Čiča miča – gotova je priča o 4 dana na Dinari.