Quentin Tarantino je 1996. snimio kultni film „Od sumraka do zore“. Vjerovatno jadan živi u neznanju da je jedna mala skupina odvažnih planinara , na drugom kraju zemljine kugle, snimila nastavak njegove uspješnice -,pod nazivom „Od zore do sumraka“. Naime , točno toliko je trajalo naše osvajanje Zavižana u nedjelju.
No krenimo redom. Nakon što nas je Vakula kaznio lošom prognozom prošle nedjelje, tuga je bila pregolema. Profesor Baltazar je upregnuo moždane vijuge i svoj čudotvorni stroj, mislio, mislio... i dosjetio se : U nedjelju gremo na Zavižan iz Gornje Klade.
Ustajananje prije zore , odbilo je mnoge spavalice među nama. Isto je učinio jak vjetar , te niske temperature koje su bile u prognozi za Zavižan. Lakše je bilo ostati u toploj postelji.
Sibirski Tigar se preforsirao „ljutim“ treninzima preko tjedna , te nije mogao s nama . Zaključili smo da mu bolje stoji nadimak Plačimačak (eng. Pussy Cat)
Slijedi vožnja do Gornje Klade na dva kotača, da bi stigli točno u svitanje. Iskačemo iz naših jurilica , stavljamo (impregnirane) gojzerice. Na ruksake kačimo krplje (naravno onaj tko ima), pripremamo se za metar snijega. Izgledamo opako, baš ko pravi .
Krećemo zabundani kao da smo u Sibiru. Nakon 15-tak minuta dolazimo na radnu temperaturu, pa se skidamo. Kod pastirskih stanova marenda broj 1 , odnosno zajutrak. Samo lagana hrana, da budemo lagani za uspon koji slijedi. Hodamo dosta brzo (bar se meni tako čini). Iz kamenjara u šumu. Kod lokaliteta Ciganište stavljamo gamaše, počinje snijeg. Najprije sitno , a onda sve više i više. Paris i Martina nam pokazuju teoretski i praktično kako pravilno hodati i prtiti snijeg. Svatko je probao malo , tek toliko da stekne osjećaj.
Što se više penjemo , uspon je sve strmiji , a snjega ima sve više i više. Vrijeme je sunčano i hladno , vjetar puše dvista na sat. Čim uđemo u oblak , makar i na trenutak , uvjeti se stubokom mijenjaju. Temperatura naglo pada , imaš osjećaj kao da si na Himalaji.
Dolazimo do doma na Zavižanu , koji je zatvoren. Na sreću otvorena je zimska soba, u kojoj marendamo . Na meniju je samo zdrava hrana – namazi none Ruže , čvarci by Simon , Srećkov čudotvorni rum sa čajem Pepito . Odnekud dolazi i Mastika. Nakon što smo zadovoljili prehrambene potrebe , nadolili malo antifriza do crte , krećemo nazad. Sunce se povuklo , hladno je i baš jako puše. Mala Himalaja, again.
Na nizbrdo rušimo rekorde, do Ciganišta stižemo za tili čas. Odnosno 2 časa. Skidamo gamaše.
Penjemo se na vidikovac. Koristimo jednu od zadnjih prigoda za foto session (za poštu). Sunce polako zalazi. Ulazimo u golden hour , zlatni sat u kojem nastaju najljepše fotke. Padaju oklade , da li ćemo morati koristiti čeone svjetke , u narodu poznate pod imenom lampadine.
Sva sreća da su među nama profesionalci , koji svaki tjedan ima noćne treninge. Za njih nema razlike između noći i dana. Nažalost nije bilo potrebe da koristimo usluge tih lovaca u mutnom. U Gornju Kladu stižemo zajedno s zadnjim zrakama sunca. Pijemo čaj (bez ruma) , jedemo kolače. Uskačemo u naše jurilice i odlazimo u suton.
Pomalo nam se odleđujemo . Obrazi nam se rumene i bride. Ponosni smo na sve koji su prošli ovu zahtjevnu turu . Od najmlađih Rupljana, do najstarijeg Gorana. Hvala našim vodičima Martini i Parisu , zakon ste.
Sen je bilo jako lepo i si su jako zadovojni.