Blašević i Rundek su opjevali Prvu ljubav, Halid Prvi poljubac, Oliver je pjevao o svom prvom pijanstvu, a ja sam osjetio potrebu napisati par riječi o svom prvom trekingu.
Da mi je netko početkom godine rekao da ću u Svibnju učestvovati u treking utrci pomislio bih da mu vjerovatno nisu sve daske na broju. Mojim navikama upravljao je Vinko Mc Kauch. Vrijeme od Badnjaka do Tri Kralja proveo sam u krevetu s virozom, a isto se ponovilo i krajem Siječnja kad sam krevet dijelio s gripom. Intezivno sam pratio NCIS i zajedno sa Jethrom Gibbsom rješavao ubojstva u mornaričkoj bazi u Norfolku svake večeri.
Sredinom Veljače probudio se nakratko moj planinarski alter ego – Arnold Mc Kopriva. Naime tog lakovjernog i naivnog momka (majstor u klasi Ivana Generalića i Franje Mraza) prevarom su ukrcali u kombi za Sjeverni Velebit....i malome se svidjelo.... ali gospodin Mc Kauch Vinko nije se predao bez borbe. Baš naprotiv. Zli i lijeni Vinko je elegantno, mudro i prepredeno smislio kvalitetne izgovore te nije sa ekipom išao na Kitu pod Lisinom i Lovransku dragu. U međuvremenu me Arnold upisao u Adidasovu šklolu trčanja i polako sam se pokrenuo, počeo prvo hodati, a zatim trčakarati i naposlijetku „trčati“. Uslijedio je pohod po Južnom Velebitu. Jadni Vinko je morao priznati poraz i otići u back stage, a svjetla pozornice preuzeo je Arnold.
Ali nemojmo samo o meni, možemo malo i o mom autu, odnosno o mom prvom trekingu. Za treking nas je početkom travnja prijavila moja tajna tajnica Janja. Skoro neprimjetno se prišuljala subota 9.05. i odjenom smo parkirani u Dražicama, u samom centru Samnja uz prekrasne maskirne tajice, što Sandri zapeše za oko. Baš kao pravi trekeri uzimamo startne brojeve, navlačimo svoje Helo Kitty (Đes' ba maco) i Ninđa kornjača smiješne oprave, srčemo kahvu u Maxu (nažalost nismo videjeli Sharbinija) i počinjemo slagati taktiku za Grobnički treking. Jako smo se razveselili kad smo vidjeli Bosiljku i iskusnog trekera Teodora. U tren oka nas je u ekipi bilo pola tuceta – Janja, Sandra, Haris, Arnold uz već spomenuti dinamični duo B & T.
Strategija za treking je bila slijedeća :
- leteći start , da se zauzme što bolja pozicija ( i da se usput malo isfoliramo pred mnogobrojnim lokalnim pučanstvom – da misle da smo pravi trekeri)
- kvalitetna orjentacija – da izaberemo optimalnu rutu ( za to su specijalisti Teodor i Haris)
- visok moral – za to su bile zadužene Janja & Sandra
- dostatna hidratacija, vitaminizacija i pravovremena nikotinizacija – Bosiljka
- kvalitetan i nadasve atraktivan finiš – posao za Arnolda. Odlučili smo se da ćemo finiširati od zadnje KT odnosno zadnjih 10 km (ovdje Amerikanci u svojim humorističnim serijama obično puste smjeh u pozadini, tako da se i vi koji čitate možete slobodno nasmijati)
Prije starta slikali smo se sa svim Matuljcima u utrci Nedostaje samo Sunči, s njom ne stanemo u istu rečenicu, jer ona je ionako iz neke druge, "ultra" galaksije.
Krenusmo među zadnjima. Prvi kilometar prešprintasmo u stilu Usaina Bolta. Solidni smo u ukupnom poretku. Nakon 10-tak minuta ostasmo sami samcati u predvorju Grobničkih Alpi . Budući da smo dosta bauljali po Hahlićima, a prva KT je bila relativno blizu Mudne doli nije trebalo biti previše problema s orjentacijom. U jednom trenutku smo uletjeli u pravu pravcatu prašumu i nisam imao pojma kamo idemo. Al glavno je da su to dobro znali Teodor i Haris. Uglavnom, bilo kako bilo, za cca 45 minuta došli smo do prve KT koja je bila smještena na kamenitom proplanku 5 m od puta. Bosiljka je zatražila prvi time out kod suca utrke i dok smo meditirali uz kontrolnu točku 1 (koja je bila zajednička za sve kategorije) dojurilo je jedno 20-tak trekera. „Bar nismo zadnji“ , pomislio sam u tom trenutku.
Drugu KT nije bilo teško pronaći, jer su je već oni najbrži osvojili, a mi ih gledasmo sa sjetom u očima, onako kako djete gleda bratovu igračku, sa poprilične udaljenosti. Uhvatili smo dobar ritam i za narednih sat vremena došli do druge kontrolne točke. Tu smo se malo slikavali i riješili još jednu nikotinsku krizu. Činilo se da smo na pola utrke i da je najgore prošlo. Treća KT bila je kraj usamljenog bora na kraju kanjona. „Pih, ništa lakše od tog“ pomislio sam u tom trnutku. Ni na karti se taj bor nije činio predaleko. „Pretpostavka je majka svih zajeba“, kaže prastara hrvatska poslovica koja se još jednom (kao i mnogo puta do sada) pokazala točnom. Ono što se na karti činilo dosta blizu, ispalo je vrlo , vrlo daleko. Grobničke Alpe su ispresijecane brojnim kanjonima i gudurama. Morali smo ih sve zaobići i podići se vrlo visoko , čak do 900 metara nadmorske visine. Skoro dođosmo do samih Hahlića. Sunce prži nemilice. Gledamo svaki Božji bor uz rub kanjona, a ima ih sigurno par tisuća. Arnold ima fatamorganu i priviđa mu se spasonosna naranđasta zastava , oznaka kontrolne točke, iza svakog bora. Daj da nađemo taj je...i bor, pa da možemo počet finiširat. Sve su to mjesta kojima smo prošli desetinama puta, al bora nema, pa nema...i jednostavno nema.
Tu do izražaja dolazi ogromno Teodorovo treking iskustvo, filing za osjećaj, nos za orjentaciju u prostoru i vremenu (i što je najvažnije na Grobniku). Dolazimo do predjela zvanog Dvor, skrećemo sa ugodnog markiranog puta na put koji vodi do ruba ponora. „Tu je, tu je našal san ga !!!! “ veselo uzvikuje Teodor , a Arnolndu pada kamen sa srca, tik kraj desne noge , koja na sreću ostaje netaknuta. B & T (za)ostaju u romantičnoj atmosferi Grobničkih Alpi , a poker neustrašivih trkača rumene kadulje počinje bijeg u pobjedu duha nad tijelom. Započinjemo lagani sprint, nizbrdo ka Podkilavcu. Dok prolazimo uz Buru, psi laju, ovom smo se stazom spuštali na desetke puta.
Arnold bodri preostale trkače, „Ma koliko bili „brzi“ tijekom utrke, u cilj ćemo ući u sprintu , za umjetnilčki dojam !!!“ . Haris i Janja ipak polako usporavaju, dok Sandra i Arnold munjevito ulijeću u ciljnu ravninu praćeni ovacijama publike (ovje bi opet Ameri pustili montirani smjeh). Prava je šteta što o tome nemamo foto dokumentaciju. Nekoliko sekundi kasnije dolaze Janja i Haris. Ubrzo saznajemo da je naša Vendi došla među prvima (ili točnije treća u planinarskoj kategoriji), a dok smo mi došli ona je stigla pojesti maneštru, popiti 3 pive, istuširati se , popraviti frizuru i nalakirati nokte za proglašenje pobjednika. I malo je reći da smo jako ponosni na nju.
Nakon pola sata dolaze Bosiljka i Teodor. Svi skupa napadamo fažol , nadoknađujemo B vitamine i frenetično navijamo za umorne trekere koji ulaze u cilj. Osjećaj nakon završenog treking (za mene prvog) je teško opisati riječima. Možda nismo bili najbrži, ali smo najatraktivnije finiširali :-)
Izravno sa Grobnik trekinga 2015, samo za www.lisina.hr Andrija Jarak