CP Trstenik rules
Početkom godine naše planinarsko društvo je dobilo poziv da se uključimo u organizaciju utrke „100 milja Istre“ kao volonteri. Budući da u PD Lisina ima pustolova na pretek ideja je pala na plodno tlo i u čas se skupilo 7 nadasve kvalitetnih volontera. Olakotna okolonost bila je što smo u svom timu imali jednu insajdericu – Tanju Poropat koja je volontirala na toj utrci nekoliko puta, a i sama se bavi trailom i trekingom.
Dva mjeseca trajao je muk u cyber prostoru, a mi smo nestrpljivo čekali upute od organizatora. Početkom travnja započela je intenzivna komunikacija. Naš mali tim dobio je (preko veze) kao zadatak vođenje Kontrolne točke „E“ koja je smještena u selu Trstenik na 75-om kilometru utrke.
Mi nismo imali pojma što nam treba, ni što nas čeka, tako da je u pripremi lavovski dio posla odradila šefica Tanja (2) koja je u Golfa utrpala pol Frlanije – od padela, stolica, stola, šatora . Tanja 1 se više skoncentrirala na našu logistiku tako da smo svi dobili zadatke što donijeti – Vanesa i Iva kolače, Sandra kulen, sir, čvarke, Robi cugu , Paris šator ....
Dani su sporo proticali , ali ipak je nekako došao i taj petak 16.04. Našli smo se kod Hangara oko 20 sati i naoružani do zuba krenuli na zadatak. U Trsteniku nas je čekao šator Crvenog križa. Nažalost u zadnji čas smo ostali bez obećane struje, ali vrijedne ruke logističara Roce i Robija od nekud su isščeprkali agregat. Dobili smo kombi pun slijedovanja za trkače – panceta, čips, cola, nutela , kruh, limuni,naranče, banane, juhe, kava, čaj, voda .... meni se činilo da ima hrane za bar tisuću ljudi.
Podigli smo naše šatore u kojima smo (nadobudno) mislili ubit oko tijekom noći i malo se pogostili teraninom i lokalnim specijalitetima. Nismo ni sanjali da nam je to zadnje džabalebarenje do zadnjeg natjecatelja koji je prošao KT Trstenik.
Oko 23 sata u inače malom pitoresknom istarskom selu Trstenik , sa nekoliko stanovnika počela je invazija popratnih timova natjecatelja. Prema očekivanju organizatora oni najbrži su trebali stići oko 1 sat iza ponoći. Prvi ninđa došao je sat vremena prije najave (oko 23 i 50) i skoro nas je zatekao nespremne. To je bio Francuz Bouchard sa startnim brojem 1 , a toliko je bio brz da ga naša agilna PRESS služba nije uspjela uslikati. Ali se zato drugi natjecatelj , kasniji pobjednik Austrijanac Wagner nije mogao došuljati neopaženo.
Nakon nekolikocine najbržih uslijedila je jedna pauza od cca pola sata, a onda su trkači počeli kontinuirano dolaziti i počeo je rock'n'roll na KT Trstenik. Bilo nas je 7 i svatko je imao svoj zadatak : 2 Tanje su bile zadužene za bilježenje rezultata, Vanesa i Iva su bile na „šanku“ na kojem smo nudili različite tople juhe, kavu i čaj te mazale Nutellu i džem, Paris je kuhao navedeno, Sandra je nudila slatko (Nutella, džem) , slano (čips, panceta), zdravo (limun, naranča, grožđice, banane) i hladne napitke (Jamnica, Coca-cola to je ono pravo, te H20), a Robi je pratio kad dolaze trkači glasno izvikujući brojeve, te nadopunjavao zalihe u njihovim bisagama. Tempo je bio paklen jer su trkači dolazili iscrpljeni, gladni i dehidrirani. Puno im je značila topla okrijepa , a još više tople riječi na većini svjetskih i svim balkanskim jezicima. Iva, Vanessa i Sandra su kvalitetno pokrivale talijanski, engleski i njemački, a Paris je sa svakim svojim sunarodnjakom Grkom proveo barem pola sata u žučnom razgovoru uz žestoku gestikulaciju rukama. Predložio bih da se svim Grcima oduzme po pola sata od ostvarenih rezultata zbog Parisovog zašprehavanja.
Neki naš okvirni plan je bio da tijekom noći svako ubije oko sat-dva u šatoru , ali bilo je toliko posla da to jednostavno nije bila opcija.
Sve učesnike smo dočekivali s istim žarom, ali ipak bi nam srce zakucalo malo jače kad bi došli naši poznanici Bleki, Vlasta, Sunči, Sanja i mnogi drugi ... ipak smo lokalpatrioti. I bilo nam je istinski žao kad bi netko odustao.
Zarazio sam se trčanjem prije godinu dana i istrčao sam nekoliko polumaratona, pa me je živo zanimao profil sudionika utrke, njihovo psihofizičko stanje, što ih motivira za te nadljudske napore. Zamijetio sam da među tim utratrkačima kruži neki poseban fluid. Svi su se bodrili međusobno bez obzira na takmičenje u tijeku. Svima nam je bilo drago kad su napunili baterije na našoj Kotrolnoj točki i sa sjajem u očima odlepršali dalje. Stvarno im je moral bio na visokoj razini , zajednički smo zbijali šale , a oni su spremno pozirali za uspomenu i dugo sjećanje.
Posebna priča bila je radio veza, preko koje smo komunicirali s ostalim organizatorima. Problema je bilo puno, ali ljudi su se razletjeli na sve strane i sve je štimalo kao švicarski sat.
Oko 11 sati ispekli smo ćevape pa su zadnji natjecatelji omastili brk. Među njima je bio Tajlanđanin Sanya Kongmunvattana , zadnji finišer 100 milja Istre 2016.
Stvarno smo dali cijelog sebe tijekom svih 15 sati volontiranja, sve smo radili sa puno ljubavi i žara, te smo jako ponosni jer se svako malo čulo „CP Trstenik – rules“