Kako kaže stara latinska poslovica Montagnare necesse est, vivere non est necesse odnosno planinariti se mora , živjeti baš i ne. Ljudi su se počeli žaliti da se nismo vidjeli 2 gladne godine. Kako moral ne bi pao i da ne bi zavladala opća depresija moralo se nešto poduzeti. Za nedjelju je prognoza bila ledeno hladno i burovito. Budući da virus COVID 19 ne podnosi promaju , donijeli smo odluku da pojačan oprez nakon mjesec dana stroge hibernacije manju grupu naših prijatelja (koji su slučajno i članovi PD Lisina) povedemo na Risnjak.
U nedjelju ujutro, nešto iza 7 sati, 12 planinara , raspoređenih u 16 automobila (kako bi smanjili mogućnost prenošenja virusa COVID 19) krenulo je sa Platka put Risnjaka. Krenuli bismo mi i ranije , da stanovita S.V. nije stala na piđamu gospodinu K.V , pa je došlo do manjeg kašnjenja (odnosno miniranja Parisovog genijalnog plana).
Temperatura je bila -2 °C , a vitar je puha dvista na sat , tako da je osjećaj bio kao da je bar -20°C (skoro ko na Himalaji) . To je loše za nas i loše za virus COVID 19 (znači na kraju dobro za nas). Krenuli smo zavučeni u perje , felpe , ajs brejkere , te 2,3 ili 4 slojne Gorotekse (ovisi koliko je tko imao novaca za investiranje na raspolaganju). Nakon 15-tak minuta došli smo na radnu temperaturu , pa je počelo skidanje. Dan prekrasan . Priroda (i tempo) koji ostavljaju bez daha. Red hodanja , red slikanja ... do reda meze nismo stigli jer je bilo je..no hladno.
Nakon 3 sata hoda osvajamo vrh Risnjaka, sa kojeg se pružaju (pucaju) prekrasni vidici na okolne vrhove, šume okovane injem i more . Čak se u daljini vide Alpe i Dolomiti . Na putu ka vrhu je prometno kao na Lungo mare. Ima puno mladih - što je pozitivno. Većina njih nije bila opremljena za zimske uvjete, bili su u tenisicama i fensi čizmicama – što baš i nije pozitivno.
Mi se spuštamo ka visoravni Lazac . Spust nije mačji kašalj. Dosta je sklisko , ima ugaženog snijega, mjestimično i leda.“Kad dođemo do Lazac – ravnamo“ , kaže naš friško diplomirani vodič Paris. Nakon malo ravnanja , prelazimo u ležeći položaj – na redu je marenda.
Tu se stvari malo kompliciraju , jer nam stanoviti K.V. priča jedan jednostavni (u narodu poznat pod imenom prosti) vic o najmanjem domu na svijetu i planinaru koji ulazi u dom , u kojem nema mjesta za njegov ruksak. Dok mi umiremo od smijeha , zapisujemo foru kojoj ćemo se smijati do penzije , to baš nije najbolje leglo stanovitoj S.V. , te je K.V. dalje hodao sa šljivom ispod oka.
Nakon što smo vidjeli tragove jetija i sibirskog tigra , javlja nam se naš tigar (preko zime sibirski tigar) koji je nažalost bio spriječen da nam se pridruži na ovom planinarenju. Dogovaramo dejt u malom domu na Platku , jedinom malom domu koji je bio otvoren te nedjelje. Ostali mali domovi su bili zatvoreni zbog hladnoće.
Krećemo iz Lazca , uzbrdicom preko Srebrnih vrata na sedlo pod Snježnikom . Na toj uzbrdici se poznaju junaci koji su u ljutom treningu , dok mi ostali lagano stenjemo od opterećenja i napora. Spuštamo se ka domu (malom) na Platku , koji je prepun HGSS-osavaca koji su netom završili vježbu. Naš sibirski tigar nam preko veze sređuje stol . Obrašćići su nam se zarumenili od topline , te lagano prelazimo na analizu današnjeg pohoda. Davno se nismo ovako nasmijali. Proveli smo prekrasan dan u dobrom društvu. Napunili se pozitivom , kako bio ostali i dalje negativni.
Sen je bilo lepo i si su jako zadovojni.
P.S. Priča je većinom istinita , dio događaja je plod autorove mašte kako bi radnja bila zanimljivija
za www.lisina.hr from the face of the place Robert Koprivnjak