Za 2020. godinu imali smo puno ideja i skovali smo vrlo ambiciozan plan : za prvomajske praznike 4 dana na Biokovo , u srpnju 9 dana u Montenegro ( Durmitor-Komovi –Tara...) , u kolovozu 4 dana na Dolomite (Lago di Sorapis , Tofana de Rozes...) . 4 kvalitetna vodička pripravnika i šefica Martina , ko zapete puške čekali su proljeće i ljeto. No 2020. je imala drugačiji plan. Zbog epidemije COVID 19 , 2 mjeseca smo službene izlete morali ostaviti po strani. Okrenuli smo se izletima u mikroskupinama , na planine (bregi) u našem zavičaju . Orjak , Beljač , Kastafska šuma , Lisinski put ... nikad nisu bili popularniji .
Nakon „lock down-a“ krenuli smo sramežljivo – Hahlići , Bitoraj i Viševica , Velebit (Lubenovac i Krajačev Kuk) , pa Premužićeva staza. Onda smo odlučili da počnemo organizirati bar jedan „normalan“ izlet mjesečno pogodan za sve uzraste. I desilo se čudo – priključilo nam se 30 tak novih članova . Od njih je 10 bilo skoro na svim izletima od svibnja na dalje – staza 7 slapova, Land art staza , grobničke Alpe , M.Draga – Učka , Kolovratske Stijene. Došlo je nekoliko mlađih , koji su se navukli na planinarenje , što nam je jako drago.
Kako se ne može ni na Julijske , ni na Kamniške , a i na Dolomite je to dosta komplicirano ,smanjili smo malo doživljaje i odlučili opet posjetiti Grobničke Alpe (nema veze , bitno da su Alpe). Blizu nam je, atraktivno je, dosta ekipe nije nikad bilo , pa što ne bi ?
18 hrabrih planinara u cik zore krenulo je iz Podkilavca put Mudne doli. U petak na sastanku je bio prijedlog da imamo grupu A (za Mudnu Dol) i grupu B (preko Istočnog grebena) ... to je teško...judi neće moć . Održali smo kratki sat razredne zajednice pred ulazak u Mudnu Dol . Prijedlog je „prevaziđen“ . Jednoglasno je donijeta hrabra odluka „danas smo svi grupa A !“
Za inicijaciju ulaska u Mudnu Dol potrebno je odraditi „skok“ , odnosno ispenjati 10-tak metara po sajli i klinovima. I tako nekoliko puta. Paris je teoretski objasnio , kako je potrebno koristiti većinom noge , ruke sporadično , a mozak je najbolje isključiti i gledati samo u vis. Kako 1 gram prakse vrijedi više od 100 tona teorije , mi smo u praksi potvrdili Parisovu teoriju.
Bilo nas je 18, raznih sposobnosti. Neki su vješti, neki nisu. Neki su viskoki i krakati , a neki nisu. Neki su jaki , a neki nisu. Neki su bar mršavi , a neki nisu. Neki nisu ni vješti , ni krakati , ni jaki , ni mršavi. U sinergiji zajedništva , timskim radom , moralnom podrškom , savjetima , koristeći vodičko uže i nadljudske napore kroz cca 2,5-3 sata prošli smo Mudnu Dol. Vjerujem da će svima (a pogotovo onima koji su bili prvi put) ovaj poduhvat ostati u lijepoj uspomeni.
Nakon izlaska iz Mudne Doli , morali smo nadoknaditi izgubljene vitamine i minerale marendom. Najbolja marenda je sendvich od Nutelle. Poslije toga hodaš ko zmaj. Tu smo shvatili da u ekipi imamo nekoliko pankera i jednog šminkera koji je za ovu prigodu imamo novu košulju iz Londona.
Nastavili smo dalje na Fratar – 1351 m. Nije ga baš bilo lako osvojiti. Nije postojala ni opcija da se minira plan i zaobiđe Fratar , jer je naš vodič Paris sentimentalno vezan za Fratar . To je bio prvi vrh koji je osvojio u svojoj bogatoj planinarskoj karijeri...a prvi se ne zaboravljaju.
Naš drvodjelja Đepeto , koji se ne odvaja od duct-tape , obnovio je križ na vrhu Fratra i foto session je mogao započeti. Sve što je lijepo kratko traje, a mi smo se morali rastati s Fratrom i nastaviti ka domu na Hahliću koji nas je dočekao otvorenih ruku. Tamo smo obavili REHIDROMIX u vidu CeDevite (manjina) i Laškog piva (većina) .
Za spust smo iz brojne palete staza oko Hahalića odabrali stazu „pod Planinu“, koja nam se činila najblaža i najprimjerenija za naše umorne noge i malaksala tjela. Za spust nam je trabalo oko 2 i pol sata , uz nekoliko spektakularnih letova i padova pisca ovog putopisa.
Ukupno smo hodali više od 10 sati , prešli 20+ kilometara. To se moralo analizirati uz dobro štivo u Dražicama. Ovu zahtjevnu turu završili smo bez gubitaka , a svi učesnici su na kraju balade vrlo ponosni na ovaj doseg.
Rumenih obraza, umorni i sretni, punih baterija vraćamo se u najdraže Matulje. Sen je bilo jako lepo i si su zadovojni.