U srijedu sam od svoje tajne tajnice Janje dobio sam SMS „Haris ovaj vikend predlaže dva dana oko Zavižana. Zainteresirani javite se!“ Budući da sam hibernirao zadnjih par mjeseci, što zbog objektivnih, a što zbog subjektivnih razloga (lijenost najviše), dva dana Zavižana mi se činilo puno preko mojih mogućnosti.
Ipak taj Zavižan je ostao u mojoj podsvijesti i u petak sam nazvao Janju. Ispostavilo se da se ide na jedan dan i da ima jedno mjesto u kombiju. „Ma to ti je šetnja ko po Lungo mare, al zami dereze, gamaše, jaketu za -30°C, džoze za visoke planine, rambo nož...za saki slučaj. „ Jebeš čovjeka koji se ne da nagovorit (a taj sam) i u tren oka sam završio u kombiju kao karika koja nedostaje. Haris (moj najbolji bivši prijatelj) poslao mi je popis učesnika akcije , a kad sam ga vidio pao mi je mrak na oči. Ne da sam karika koja nedostaje, nego sam daleko najslabija karika u toj ekipi. Ali za nas rođene 70 i neke, nema problema, samo izazovi.
U nedjelju ujutro u 5:00, dok su se zadnje maškare vraćale sa maškara , ekipa mala ali odabrana krenula je iz Matulja za Krasno gdje stigosmo oko 8 manje kvarat. Navukli smo zimsku opremu i krenuli u zimsku idilu. Počeli smo sa pola metra snijega, a putem smo bogami dogurali i do metar i pol. Krystal je jedina imala krplje i potrčala je naprijed. Tri hrabra neimara (Zoran, Franjo i Denis) strpljivo i neumorno su gazila prtinu. Haris je bio odmah iza njih, Janja također. Jedini (uz mene) koji je pokazivao manje znakove umora bio je Leo (koji je odradio noćnu smjenu u Žar Baru).
Prvi problemi (za mene) su počeli nakon pola sata kada su mi gamaše počele trokirat. Denis mi je priskočio u pomoć (tehnička podrška) uz zafrkanciju „normalno da su ti gamaše banana kad ih nisi kupio kod nas u Eskimu“ (imao sam gamaše iz Supersporta – marke Mt Blanc). Oko nas carstvo bjeline i tišine. Iz Krasnog se nitko prije nas nije zaputio za Zavižan. Prava pravcata idila. Još da nije bilo metar i po snijega i da nisam par puta upao do brade (a ne do pasa), bilo bi prekokrasno. Dva puta me je izronio hrabri Franjo jer sam upao stvarno duboko (skoro nam je trabao ašov za akciju spašavanja).
Mic po mic, nakon 6 sati hoda stigosmo do Doma na Zavižanu. Sa strane ceste je bilo snijega, brat bratu, da se ne lažemo, preko 2 metra. U domu smo se okrijepili pršutom, sirom, rakijom, kavom i čajem te razno raznim delicijama. Tu smo saznali da od svih nas samo Denis iz Eskima nema svoju tajnicu, te smo mu odlučili pomoći. Kakav je to direktor bez kvalitetne tajnice?! Mislim nije radi direktora, nego radi poduzeća. Dakle otvoren je natječaj za tajnicu u „Eskimu“. Posao dobar, a para laka. Direktor mlad, jak, visok,zgodan, nježan ... čini nam se neizbježan.
Oko 3 smo krenuli ka Kladi. I nizbrdo je bilo dosta snijega, ali to je samo olakšalo spust. Prošli smo Ciganište i Babrovaču, uz prekrasne vidike Raba, Prvića i Paga stigli do Gornje Klade. Haris nam je pokazao par trikova iz Labuđeg jezera, na zaleđenom jezeru. Zadnjih pola sata je već pao mrak. Imali smo kvalitetne naljepnice iz Eskima koje pružaju nadnaravne moći (nešto kao Pokemoni), tako da nismo palili lampe. Do Gornje Klade stigosmo zadnjim atomima snage. Nakon lagane okrijepe u Sv. Jurju (Črno Velebitsko) krenusmo put Matulja.
Svi likovi i događaji u ovoj priči su izmišljeni, plod su autorove mašte. Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je doista slučajna. Jedino je metar i po snijega bilo stvano.