U kvalitetnom planu izleta za 2022. uz uspon na Bjelolasicu 6.02. sitnim slovima je pisalo „Usput će vodiči demostrirati upotrebu zimske opreme : dereza, cepina i krplji, a vi ćete i sami isprobati svoju zimsku opremu i vještinu u „polarnim“ uvjetima. Rumeni obrazi i dobra zabava su sigurna oklada.“ U mojoj glavi se upalio alarm ... ako Paris bude imao inspiraciju bit će „tko preživi – pričat će“.
Kroz tjedan je broj sudionika bio vrlo varijabilan, a graf sličio ispisu sa EKG-a. Prvo je broj sudionika dramatično rastao prema jednađbi y=ax. Onda je u subotu a malo pao (neki su bili spriječeni/ili potrebniji na drugom mjestu), pa se javilo još dvoje Slovenaca, pa još 3 komada ...
U nedjelju ujutro skupilo se 12 hrabrih planinara koji su pod budnim okom 2 vodiča, negdje oko 9:15 ušli u područje bez signala, neposredno iza Begovog Razdolja te započeli uspon na Bjelolasicu.
Prvih par kilometara po cesti činilo se fumus vaginalis. Nakon toga skrećemo na stazu. Počinju sniježni uvjeti. Živa u termometru se spustila dobrano ispod nule. Mi se zagrijavamo i skidamo prve slojeve odjeće.
Počinje uspon. Strmina raste, a time i otkucaji naših srdaca. Onda još malo strmina raste, pa još malo zericu snijega više. Nekoliko puta stajemo da nas Martina i Paris malo muče, odnosno da se što bolje aklimatiziramo na zimu. Kad smo umislili da smo se aklimatizirali, vješto stavljamo dereze. Par grama teorije kako se dereze koriste, pa onda nekoliko tona prakse.
Započinje završni uspon ka grebenu. Iako je zima, mi smo dobro zagrijani i rumeni (kao što je pisalo u pozivu za vježbu). Stavljamo na sebe sve što imamo : kape, šalove, naočale, rukavice za ekspedije na Arktik i Antartik.
Stižemo na greben, na kojem vladaju uvjeti kao na Himalaji. Temperatura bar -5°C, vjetar šiba preko 100 km/h, ne vidi se više od 2 prsta pred nosom. Malo naslikavanja za Tinder, pa juriš na vrh Bjelolasice – Kula. Tamo je pre kul, pa se spuštamo bez pečata i slikanja, grebenom ka domu. Disciplinirano se držimo skupa i držimo razmak od 1,5 metara (Capak bi bio ponosan na nas).Ako sad nismo izvježbali korištenje dereza i kretanje u zimskim uvjetima nikad ni nećemo.
Skidamo dereze i ulazimo u najdraži mali dom. Lagana okrijepa, još par grama teorije i povratna informacija o tome što smo mogli bolje. Paris nas baca u bed rekavši da ovaj kijamet kroz koji smo prošli nije ništa – „to je jedan lijepi sunčani dan u planinama, ništa posebno“.
Montiramo dereze i spuštamo se. I dalje je hebeno ledeno hladno, uz vjetar. Šuma malo ublažava osjećaj hladnoće, ali samo malo.
Oko 15:30 dolazimo do naših limenih ljubimaca,umorni, veseli i rumeni. U krčmi „Gorje“ u Begovom razdolju pijuckamo topli rum punč i hladni pivu, jedemo fažol i štrudel. Zaboravljamo umor i promrzlost. Analiziramo vježbu i počinje kovanje planova za nove avanture.
Kraj ove avanture me podsjeća na Rundekove stihove :
Ja svoje loše dane volim gristi sam
piti i lutati po krčmama
al' često stignem samo
do njenog pogleda.
sa Bjelolasice samo za www.lisina.hr Robert Koprivnjak