Dva tjedna nakon Male Mojstrovke i Prisojnika plan je bio osvojiti najviši vrh Slovenije – Triglav. Nakon rezervacije smještaja u domu na Doliču, spremanje za avanturu je moglo započeti. Zadnjih tjedan dana vremenska napoved se mjenjala iz sata u sat. Varirala je od snijega, kiše do sunca.
Spremili smo se kao da idemo na Himalaju – kabanica, goroteks, piumino,gojzerice (zimske), pojas, ypsilon, kaciga, jedne zimske + jedne zimske brageše, naočale za visoke planine, rukavice za ekspedicije. Cure (i dečki) su napravili nove prigodne frizure, oprema, odjeća i obuća usklađena po bojama. Iako prognoza za vikend nije bila obećavajuća, mi smo bili u niskom startu cijeli tjedan.
Došla je ta dugo i nestrpljivo isčekivana subota. Šest neustrašivih potrpalo se u dvije raskošne limuzine, te pod okriljem noći krenulo u još jednu planinarsku avanturu. Dolazimo na Pokljuku, odnosno Rudno Polje (1347 m). Kišica rominja. Oblačimo kabanice,jakne, navlačne hlače (tko ima). Na leđa stavljamo teške ruksake i krećemo ka Vodnikovom domu. Hodamo kroz šumu. Kiša ne jenjava. Pokraj nas prolijeću triatlonci u punom sprintu, u tijeku je triatlon utrka Jeklenih Bohinj. Pijemo čaj u Vodnikovom domu, pa nastavljamo ka Doliču.
Svevišnji se smilovao. Kiša pomalo jenjava. Skidamo opremu za kišu. Paris kuha kavicu na 2000 metara nadmorske visine. Neprocjenjivo. Dolazimo u dom na Doliču. Upućujemo molitve da što prije počne kiša, kako bi sutra bilo suho. Iz lijepe naše stižu vijesti da je na Kredarici pao snijeg. Naručujemo maneštru. Onaj koji je naručio maneštru s mesom (a to sam bio ja) se za..o žešće. Stižu tri komada kobasičice, narezana tako sitno da se kroz njih vidi Triglav. Pijemo pivo (hvala Paris) i fućka nam se živo. U 19:30 krećemo u skupno ležišče na skupni počinak. Opet ustajemo vrlo rano. Pojedinci uzimaju narkotike da bi lakše zaspali. Oni s čistom savješću spavaju bez pomagala, snom pravednika.
U 5:30 krećemo na uspon na Triglav, pod punom ratnom spremom. Palimo lampadineee. Vani je -5°C. Ubrzo dolazimo na radnu temperaturu,jer je uspon opak. Praznimo mjehure. Montiramo pojaseve, kacige, stavljamo lampadine da bi bili vidljivi ako uđemo u oblake ili maglu. Gazimo kroz sniježne nanose. Ulazimo na feratu. Prvo nekoliko klinova za zagrijavanje, pa nakon toga sajla. Stijene, klinovi i sajle su mjestimično pokrivene snijegom, pravi božićni ugođaj. Temperature su ispod ništice, vjetar puše. Sva sreća pa imamo dobru opremu. Oni mršaviji imaju problema s cirkulacijom. Naravno mi elegantno popunjeni nemamo nikih problema. Na temperaturama ispod nule padaju zubni mostovi, u narodu još poznati pod nazivom „kastanjete“. Nema problema, zalijepit će se sve kad dođemo doma. Pokraj nas prolazi mladi Španjolac u bermudama, bez pojasa, bez kacige, u tenisicama za trail. Trljam oči i gledam u nevjerici „mora da sanjam. Ovo nije istina“.
Napredujemo korak po korak, mic po mic. Uskoro se ukazuje silueta vrha Triglava u sumaglici. Nadam se da ovo nije fatamorgana. Točno u 8:58 minuta stižemo na vrh i razvijamo hrvatski stijeg uz nezaobiolaznu zastavu PD „Lisina“. Smijemo se od uha do uha. Uspjeli smo !!!! Na vrhu CRO party. Uz nas tu je 20-tak članova PD „Matica“ iz metropole, koji su stigli iz smjena Kredarice.
Nakon 20 minuta naslikavanja za uspomenu i dugo sjećanje, započinje drugi , usudio bih se reći zahtjevniji dio avanture. Spuštanje ka domu Planika . Ispijamo kavicu, te nastavljamo ka Vodnikovom domu. Započinje padati snijeg, pa se ukazuje sunce. Zatim slijedi red tuče, koja ubrzo staje, te nas do kraja prati zubato sunce. Uz učestale promjene vremena, naš spust se odužio. Idemo gore-dole, pa zatim malo za promjenu dole-gore. Kad smo već bili na izmaku snaga stižemo na Rudno Polje – ishodište i krajnju točku našeg pohoda.
Nakon svih muka, preplavljuje nas val ushita, ponosa i sreće. Imam osjećaj da smo otporni na metke. Svatko od nas pobijedio je bar jednog malog unutarnjeg demona (strah od visine,slabu cirkulaciju, sindrom nemirnih nogu, lijena crijeva, lošu kondiciju,slabu mišićavost, nedostatak pločica...) .
Pod okriljem noći stižemo u lijepe naše Matulje, jednim uhom osluškujući vijesti s Poljuda. Umorni i sneni, rumenih obraščića, punih baterija za nove radne pobjede kao i svaki puta nakon planinerenja. Imat ćemo o čemu pričati unucima kad budemo u mirovini :-)
uživo sa Himalaje za www.lisina.hr Robert Koprivnjak