Prošli vikend bili smo prvi puta nakon pandemije COVID 19 organizirano u Sloveniji. Cilj našeg pohoda bile su Julijske Alpe, točnije Mojstrovka i Prisojnik. Baza nam je bila Tičarjev dom na Vršiču.
Sezona je godišnjih odmora, rastrkali smo se kao rakova djeca. Za Sloveniju treba COVID putovnica, pronaći smještaj za 8 ljudi na Vršiću je poput dobitka na lutriiji. Organizacija puta je bila sve, samo ne jednostavna.
Uz Triglav, Hanzova pota na Mojstrovku i Kopiščarjeva pot za Prisojnik (Prisojnik čez okno) su najpopularnije ferate koje smo počeli pohoditi još u osamdestima pod okriljem izviđačkog odreda Mate Balota, a nastavili u devedesetima nakon osnivanja planinarskod društva. U ta (pra)davna vremena nije se koristio ferata set, kaciga (čelada), Y , štapovi. To još nije bilo izmišljeno. Za veranje po feratama bila je potrebna hrabrost i određena doza ludosti. Pogotovo je malo ludila bilo potrebno za Prisojnik čež okno. Tko je prošao ove dvije ferate, moglo se reći da je položio malu maturu u PD Lisina.
Na Vršiču nisam bio desetak godina. Tako mi je nekako grah pao. Prije polaska me je malo steglo oko srca i osjetio sam suzu u krajičku oka. Navrle su mi uspomene, na svu ekipu s kojom sam pohodio ove dvije mitske planine. Veliki šef (Klaudio), Menza, profesor Jura,Tanja, Nataša, Marko, Sunčana, Jardasi, Polonca,Jasna,Irena, Marin, Miodrag ,Valter,Robi , Igor, Paulo, naš Mile ... pa onda dragi ljudi koji su nas prerano napustili Tatjana, Radoš,Taliban, Zvone. Al opet nakon svega, dođu neki novi „klinci“ i „klinke“ koji s istim žarom pohode Alpe, uživaju u pomicanju vlastitih granica i savladavanju unutarnjih demona.
Na svu sreću na granici su bile kilometraske kolone za ulaz u Hrvatsku, mi smo se nečujno izšuljali iz lijepe naše i dokotrljali do Vršiča. Lijep dan, vedro nebo bez oblačka, idealan za planinarenje. U tren oka sa Vršiča stižemo do ulaza u feratu Hanzova pot. Nabacujemo opremu i krećemo u ratnom rasporedu, pod Parisovim vodstvom.
Kako nam je lijepo! Ferata je u hladu. Lagano se uspinjemo, koristeći opremu koju imamo na raspolaganju, poštujući sva pravila sigurnosti. Ovo je vježba za sutrašnji, malo (puno) zahtjevniji dan. Iznad nas prolijeću neke crne ptičurine koje zlokobno podsjećaju na „lješinare“. Ništa nam ne može ovaj dan pokvarit.
Kako nam je lijepo! Na visoravni ispod vrha malo meze. Na vrhu Male Mojstrovke foto session. Ima mali milijun ljudi. Slovenci, Austrijanci, Poljaci, Česi,Talijani, Hrvati – Europa u malom. Uspon je samo pola posla, spust je znatno zahtijevniji. Za mange poput nas, to je fumus vaginalis.
Kako nam je lijepo! Stižemo u naš dom, Tičarjev dom. Svatko rješava svoje prioritete. Neki pod tuš, neki su gladni, a ima i nekoliko žednih usta. Bratimimo se sa ekipom na večeri i odlazimo rano na počinak (ovaj dio malo podsjeća na priče Hansa Christiana Andersena). Planiran je polazak sutra u 5.
Neki ustaju u 3, neki 4 . Kuha se kahva, lagani zajutrak pa krećemo još pod okriljem noći. Za 45 minuta smo na ulazu u Kopiščarjevu pot. Lagano sviće.
Kako nam je lijepo! Na početku odmah par Alpskih problema, koje rješavamo bez po' muke. Vrtim film unazat i razmišljam „kako smo to uspjeli bez osiguranja?“ . U hladu smo. Napredujemo zadovoljavajućom brzinom.
Kako nam je lijepo! Krenuli smo prvi, ali nakon 2 sata počinju nas sustizati nadobudni Slovenci. Korektno ih propuštamo, kad god je to moguće. Prolazimo tik uz Ajdovu deklicu. Pijemo hektolitre vode i uživamo.
Kako nam je „lijepo“ !? Moj „pametni“ mobitel je propjevao neku iritatnu melodiju za buđenje. Ne mogu ga isključiti jer smo usred najdelikatnijeg dijela. Dolazimo do ljestvi. Zaglavio sam. Jednostavno sam „prekratak“. U nadljudske napore i pomoć ekipe, rastežem se za dodatnih 5 centimetara i nastavljamo dalje. Ostatak ekipe ovu zamku je prošao bez problema, naučili su na mojim greškama.
Baš nam je „super“! Dolazimo na dio gdje treba uvući ruksak i trbuh. Prolazimo to bez većih problema. Dolazimo do okna. Našoj sreći nema kraja. Prošli smo bez gubitaka.
Marendamo i razdvajamo se. Najslabije karike odlaze ka domu. Najjači nastavljaju grebenom na vrh Prisojnika. Kako im je lijepo! Vitar puše, cumulusi se skupljaju. Prijeti nevera. Brzinom munje, ekipa se spušta do Tičarjevog doma. Ispijamo kavicu. Rastajemo se sa prijateljima i krećemo put lijepe naše.
Dolazimo u „ Carpe diem“ i analiziramo kako smo lijepo proveli dva dana u Julijskim Alpama. Cure su jako ponosne na osvajanje Mojstrovke i Prisojnika. Rumenih obraza, preplanuli od Alpskog sunca, prepuni dojmova, vraćamo se svojim najmilijima, spremni za nove izazove.
from the face of the place Robert Koprivnjak za www.lisina.hr