Nakon Tantalovih muka proživljenih na Biokovu naš junak je dao besu da će marljivo raditi na skidanju kilograma i što bržem ulasku u formu. Rečeno – učinjeno. Iz češke ambasade dobio je uputstva za izvođenje planka. Deset dana mukotrpnog vježbanja, asketizma i odricanja počelo je davati rezultate. Ispod mase počele su se sramežljivo nazirati pločice. Jedanaestog dana malo su popustile epidemiološke mjere, naša repka je proigrala ... i ode asketizam u ropotarnicu povjesti.
Nakon Biokova, prvi organizirani izlet bio je na Bijele Stijene. Usprkos valu vrućine iz pustinje skupilo se respektabilnih 9 avanturista. U cik zore krenuli smo iz pakleno vrućih Matulja (25°C ) , starom cestom preko Mrkoplja, Vojnog Tuka , Matić Poljane , Begovom cestom do lokaliteta poznatog pod nazivom trinaesti kilometar (na ugodnih 10°C) koji je bio ishodište našeg puta.
Dva kilometra pješačanja makadamom za zagrijavanje, pa lagani uspon ka planinarskom skloništu Miroslav Hirtz. Hodamo u formaciji pod nazivom „šareni zec“ . Na čelu kolone alfa mužjak, na začelju dva gama mužjaka. U sredini šest (prek)rasnih gazela u najboljim godinama , s novim frizurama, u top formi. Šuma gusta. Vjetrić mio ćarlija. Ugodni small talk (ćaskanje) , poneko dvosmisleno pitanje „kako ti je mali“. Skoro da je čak malo i hladno.
Korak po korak, bez po muke savladavamo visinsku razliku od 300 m i stižemo do taze novoobnovljenog planinarskog skloništa „Miroslav Hirtz“. Njegovu obnovu prema projektu kultnog grobničkoh arhitekta i zaljubljenika u planine Ivana Juretića nedavno su završili vrijedni članovi HPD Kapela iz Zagreba uz pomoć ostalih volontera. Sve baš miriše na novo.
Slikamo se, marendamo i dok se domaćini spremaju za posjet visokih uzvanika i otvorenje, nastavljamo ka vrhu Bijelih Stijena. Na vrhu opet prilika za profilne fotografije za razne kvalitetne aplikacije o kojima malo više kasnije.
Sa vrha pucaju vidici na sve strane : Klek , Velebit, Samarske stijene, Učka , Risnjak, Snježnik, Bjelolasica i pregršt lokalnih vrhova čije ima zna samo Peak finder. Spuštamo se do staze. Počinje tri sata čiste uživancije , u narodu poznate pod imenom Vihoraški put.
Za vrijeme izgradnje nove kuće na Bijelim Stijenama, Milovan, Mišo, Dlouhy, istraživao je nikad opisani, direktni prolaz po grebenu do Samarskih Stijena. Po tragovima zvijeri u snijegu otkrio je put i označio zatesima sjekire. Želimir, Krampus, Kantura zamislio je markiranje “Vihoraškog puta”, kao doprinos 100. obljetnici planinarstva u Hrvatskoj. Prvi pokušaj samo je djelomično je uspio, jer nije pronađen prolaz kroz “Ljusku”. Uz pomoć prvog trasera puta, označen je jedan od najljepših putova kroz krš Gorskog Kotara. Vihoraški put je bio početak obilježavanja i izgradnje objekata na Kapelskom planinarskom putu - Želimir Kantura, Naše planine, 1975, br. 1-2, str. 47 (izvadak).
Uz Premužićevu stazu na Velebitu, ovo je jedna od najljepših staza u Hrvatskoj. Red hodanja, red climbinga, puno tekućine,malo hrane. U kriznim trenucima opet se načinju vječne teme o popularnim ženskim frizurama, aplikacijama za upoznavanje , muško-ženskim odnosima, nedostatku pravih alfa mužjaka. U još kriznijim trenucima šutke meditiramo. Svatko sam sa svojim mislima, uživa u prekrasnoj prirodi koja oduzima dah.
Na pola Vihoraškog puta nalazi se Ljuska. Tu je već bilo potrebno i malo alpinizma. Ubrzo nakon Ljuske dolazimo u Natašin Dol, gdje radimo dužu pauzu za nadoknadu vitamina i minerala. Slijedi nam najzahtjevniji dio puta. Sat i pol zgorun- zdolun , pa naokolo do Ratkovog skloništa. Nakon osam sati hoda, prijeđenih trinaest kilometara, utrošenih 2397 kalorija, točno prema planu u šesnaest sati dolazimo do auta.
Tu sad počinje lagana zabrinost u autobilu broj dva, koji je na rezervi. Da li je njemačka tehnologija pouzdana ili je to mit? Gospodarica prstenova Ajrin na zadnjim molekulama dizelskih para stiže u Fužine. U Fužinama štrudel od borovnica, šumskog voća i jedna kraljevska kremšnita. Uskačemo u svoje limene ljubimce i vraćamo se u svoje domove.
Rumena lica, puni dojmova, punih baterija, spremni za nove radne pobjede jedva čekajući novi randevu s planinama.
sa Vihoraškog puta za www.lisina.hr Robert Koprivnjak