Prijeći cijelu Premužićevu stazu planiramo već neko vrijeme. Svima nam je to bila tiha patnja i nedosanjani san. Ovog svibnja je konstelacija zvijeda bila takva da smo naš plan uspjeli realizirati . Poklopila se dobra ekipa , vrhunska logistika i pogodni vremenski uvjeti.
11 planinara spremnih na sve + 2 vozača kao logistika i Neno Silić koji je iz Ugljana došao na Skorpovac. Planirali smo krenuti u 4:00 iz Matulja ka Zavižanu. Prvi dan je na meniju bilo oko 38 km , od Zavižana preko Alana do Skorpovca gdje su nas trebale dočekati stvari (voda, vreće za spavanje, šatori...) te skuhana juhica i spremljena vatra za roštilj. Drugoga dana na rasporedu je bila malo kraća tura , od Skorpovca do Velinca, pa opet Premužićevom do Baških Oštarija.
Plan ne bi bio plan da ga netko ne minira. Ovaj put je to bila naša Čupavka , koju smo pobudili u najljepšem dijelu sna , nervoznim trubljenjem u 4:30 . Bilo kako bilo , a nigdar ni bilo , da nekak ni bilo ... dokopali smo se Zavižana nešto prije 7 sati , kada smo krenuli u našu avanturu . Veseli i nasmijani od uha do uha , ne znajući što nas čeka.
Slika 1 na ulazu u Premužićevu stazu (Zavižan)
Bilo je oblačno, kišovito,maglovito, hladno , vjetrovito, burovito. Velebit u svom punom sjaju. Unatoč slikanju i naslikavanju na svakom zavoju , do Rossijevog skloništa stižemo vrlo brzo. Pijemo prve gutljaje kave i krećemo dalje.
Slika 2 Foto oportunity
Slika 3 Kava u Rossijevom skloništu
Oblaci i magla se razilaze , a mi gazimo dalje do Alana gdje nas čekaju naši anđeli spasitelji Damir i Srećko. Tamo stižemo oko 11:30. Marendamo , upijamo prve zrake sunca. Pošteno plaćamo ulaznicu za nacionalni park Sjeverni Velebit , kako bi se mogao održavati biser hrvatske niskogradnje u planinarstvu – Premužićeva staza.
Slika 4 Teksaški renđeri
Prešli smo 16 km , čeka nas još 20 + kilometara. Još uvijek pod adrenalinom , visokog morala krećemo dalje ka Skorpovcu. Ubrzo pogled puca na more i otoke ispod Velebita – Rab, Prvić, Grgur , te zloglasni Goli Otok. Tu se već vidi da je Premužiću nakon stotinjak godina potrebna obnova. Stazom ima puno srušenih stabala , djelomično je oštećena. Zaobilazimo stabla. Skidamo se u kratke rukave. Pijuckamo vodu. Svako malo neka provala. Smijeha i dobrih vibracija ima u neograničenim količinama. Prilično smo ujednačeni . Svi dobro hodamo. Stalno mijenjamo raspored . Nitko ne zaostaje. Veselo čavrljamo i međusobno se upoznajemo. Počeli smo od posla, hobija, preko obiteljskog stabla, djetinjstva i školovanja , pa do bolesti i opredjeljenja ( ...pa što god mislili pod time , pokrili smo sve varijacije na temu).
Slika 5 Moral na visini
Slika 6 More , more
Bilo je tu i par Torpedo Runnersa , pa na pamet padaju lude ideje o ubrzavanju (tzv. Finiširanju) zadnjih 10 , 5 , 2 ili 1 km. Kako se približava kraj prve epizode, patnje su sve veće i veće i veće, a ideje o finiširanju su se sve dalje i dalje i dalje. Nekima je počeo mirisati roštilj , neki su čuli kako Srećko pušta muziku . Predsjedniku je zasuzilo oko od napora. On uzima doping (hvala Dubravka, nikad ti to neću zaboraviti) i hrabro nastavlja dalje.
Nakon 10 sati hoda postaje nam je svejedno. Čini nam se da možemo hodati 12, 15, 20, 50 sati ... koliko treba.
Prva ekipa uleće na Skorpovac u 17:30 , ostatak ekipe u 18 sati. Kuhari-vozači-šerpe su nam skuhali juhicu za prste polizat. Mi se smještamo u sklonište. Nakon juhe stižu tikvice i meso sa roštilja, a neki jedu i ciklu. Podižu se šatori. Pijuckamo pivo i vino . Pričaju se lovačke planinarske priče uz logorsku vatru. Pojedinci uzimaju dozu opijata prije spavanja (Helex,. Praksiten) , a neki mute praškove da bi mogli na WC.
Slika 7 Damir & Srećko u akciji
Slika 8 Forko blažen mešu ženama
Slika 9 Hotel sa 1000 zvijezda
Noć je (iznenađujuće) prošla bez hrkanja. Svi se dižemo orni i čili za drugi dan. Nakon kave imamo sat yoge. Vježbamo nekoliko ciklusa „pozdrava suncu“ . Opraštamo se od Skorpovca i krećemo dalje Premužićevom stazom.
Slika 10 Jutarnja yoga
Slika 11 Skorpovac bye , bye
Skrećemo sa staze da bi se uspeli na Velinac, sa kojeg pucaju vidici na otok Pag , Ugljan, Dugi otok. Na vrhu uživamo pola sata. Slikamo se u milijun mogućih i nemogućih poza. Neki meditiraju. Neki maredaju. Nema pritiska .... malo morgen. Na Kornelijin znak dižemo se svi ko jedan i krećemo dalje.
Znamo da je još dug put do Baških Oštarija. Prolazimo uz Visibabe (ne vijesnike proljeća , nego vrh), uz Dabarsku kosu. Za cca 3 sata stižemo do kraja Premužićeve staze. Ostaju nam upitnici iznad glave, jer stazu naprasno prekida bijela cesta ?! Nakon 2-3 km po bijeloj cesti , nailazimo na oznaku da je to kraj Premužićeve staze. Mi nastavljamo do Baških Oštarija , gdje posjećujemo siranu i kupujemo sve što imaju u trgovini.
Pada dogovor za kupanje u Svetom Jurju , uz kavu i analizu akcije. Najhrabriji se kupaju , dok kukavice samo bojažljivo toćaju noge samo do kičice.
Rumenih obraza, umorni , ali sretni poput male djeca , punih baterija stižemo našim domovima. SEN JE BILO LEPO I SI SU JAKO ZADOVOJNI.