Nekako po redosljedu trebalo je naći veću planinu od Ararata za naš slijedeći cilj.Sam bog nas je spasio da nismo uočili Kavkaz 5642m gdje su desetak godina prije nastradala četvorica hrvatskih alpinista. Izabran je Kilimanđaro 5895m. Žena i ja smo zaključili da bi bilo vrijedno obići to područje.Brzo se skupila ekipa iz Bjelovara koja se zagrijala za tu ideju. Nakon filtriranja (brojanja novaca) ostalo nas je sedmero.Povezali smo se s KLM koji je imao najjeftinije karte za Tanzaniju.Uredno smo skupljali novce, kondiciju i sponzore i normalno radili.Jednog petka kad sve muškarčine nakon posla završe u birtiji ,nas nekoliko iz firme odabralo je birtiju uz prugu kod 3.maja.Kojih pola sata kasnije pojavila se druga trojka na vratima.Tražili su neke planinare koji planiraju put na Kilmanđaro , a vođa im tu negdje stanuje.Konobarica o tome ništa nije znala no ja sam se osjetio pozvan. Pogodili su birtiju magnetski vođeni.Lujo i ekipa iz Križevaca bi isto tako krenuli u Afriku. Koje li sreće, obostrano.Sada nas ima 10.Javljamo u KLM da se povećavamo , a oni već slijedećeg tjedna imaju zamolbu.Bismo li sa sobom povukli i četvero planinara studenata koji nisu mogli naći povoljni let za Keniju.Može, kažem ja a KLM za uzvrat daruje pola avionske karte.Kada je to tome tako moram biti siguran da će ekspedicija uspjeti. Zovem za vodiča Darka Berljaka i nudim mu pola besplatne karte za Tanzaniju. On je i to proširio, poveo je svoju ženu ,a KLM je na tu kombinaciju dao cijelu kartu besplatno.Na sve to KLM je zalijepio i šestero penzionera tako da nas je na kraju poletjelo 22 ,ako koga nisam zaboravio.U nedjeljnom Vjesniku napao nas je novinar Željko Sušić lamentirajući o tome kako neiskusni Podravci idu ginuti na najviši vrh Afrike.Spominjao je nešto i Kavkaz.Napad je bio na cijeloj stranici.Ostavili smo drugima da mu odgovore a mi smo se u Beču ukrcali u srebrnu pticu DC8 i poletjeli za Afriku.Oko ponoći sletjeli smo u Kartum po gorivo.Vani je bilo cca 40 stupnjeva. Naš cilj je međunarodni aerodrom Arusha u Tanzaniji .Blizu je brojnih nacionalnih parkova, kao što su Serengeti, Ngorongoro, jezero Manyara, Olduvai, Tarangire i Kilimandžaro.Tu nismo gubili vrijeme nego smo pohitali prema Kilimađaru da uz put ne pokupimo kakovu lokalnu bolest ili malariju protiv koje smo se cijepili u Domu narodnog zdravlja Andrija Štampar u Zagrebu.
slika 1 ulaz u nacionalni park Kilimanđaro
Tamo smo sjeli u neki autobus za ljude i kokoši i došli do Marangu vrata 1860m gdje je ulaz u nacionalni park Kilimađaro . Negdje oko blagajne upoznali smo Slovenca Marija koji je u Tanzaniji gradio tvornicu prikolica sa firmom Vozila Gorica.Pošto je on bio na privremenom radu imao je domicilna prava.Tj mogao je plaćati račune i usluge u tanzanijskim šilinzima koji su na crnoj burzi bili 7 puta povoljniji.Tad nam je krenulo. Crnac koji nosi rance i prtljagu koštao je 1 $ dnevno.Prvi je dan ,s rukama u đepovima , lagana šetnja do prvog planinarskog skloništa.Nismo vidjeli niti jednu životinju.
slika 2 sklonište Mandara hute
Naveče smo u Mandara hute skloništu 2715m dobili neku večeru koja nije bila tako loša da bi se do danas sjećao.Drugi dan bio je identičan sa prvim .Šetnja po pustari iza crnaca koji su nosili naše rance.Osjećali smo se kao Engleski aristokrati iz 19.stoljeća. Lagano smo došli do srednjeg doma Horombo hute 3705.
slika 3 Prezentacija u Horombo hute
Zadnji dom, Kibo hute 4730m , je počeo izazivati probleme.Naime prebrzo smo došli na tu visinu, bez aklimatizacije i počela se osjećati visinska bolest, tj mučnina u želucu.Svatko se zabio u svoj kut da preboli svoje tegobe.
Na vrh se kreće negdje iza ponoći. Odmah od doma Kibo počinje sipar odnosno završava sipar koji kreće od ruba vulkanskog kratera Kilimanđara.Kako u to vrijeme štapovi za hodanje nisu bili u modi ,na svaka 3 koraka naprijed slijedilo je proklizavanje 1 korak unazad. Do jutra smo se borili sa siparom , no kad smo izašli na rub kratera izašlo je i sunce i cijela Afrika ukazala se pod nama. Do vrha treba ići uz rub kratera bez nekog značajnog penjanja i daljnjeg savladavanja visina.Nije bilo previše zima. Mojoj je ženi bilo loše i mučno i ja sam skinuo pernatu vindijaknu i njom zaštitio svoju bolju polovicu, a ja sam jedno vrijeme hodao u vesti.Na moje inzistiranje svi Podravci su zajedno izašli na vrh Uhuru peak 5895m i tu ovjekovječili svoj povjesni uspjeh.Od 7 Podravaca 7 na vrhu.Ostali nisu bili tako uspješni , čak ni studentska ekipa.Vodič iz Nacionalnog parka nazočio je našem uspjehu i izdao diplome o osvojenom vrhu.
Slika 4 Vrh kilimađara 5895m
Spuštanje je prava nagrada za osvojeni vrh. Tri sata sipara i vožnje na petama. Drugi vodiči u usponu su protestirali na to naše spuštanje i uništavanje usponske staze no mi smo bili pobjednici i nama je bilo dopušeno sve.Povratak je bio brz i efikasan jer čekale su nas čari Afrike.
Slika 5 Mama masai i sin
Ja, kao vođa tima zaključio sam da je za nastavak avanture bolje da abdiciram i da na čelo naše ekspedicije imenujem Marija ,za koga su svi ti užici Afrike bili 7 puta jeftiniji .Iznajmili smo đipove ,kombije i krenuli među lavove, slonove, nosoroge , žirafe, zebre, nojeve , milione flamingosa i ostalih beštija.
Sedam dana safarija po nacionalnim parkovima Ngorongoro, Serengeti , lake Manjara i ostalim. U nekom kampu u sred prašume opljačkali su nas majmuni,odnosno oteli su nam banane na klupi ispred bungalova..Nije bila velika šteta ,jer smo na tržnici kupili cijeli bunt 20-30 kg banana i vezali za kupolasti plafon bungalova sa alpinističkom užadi.Ležeći u krevetu naguravali smo tu hrpu jedan prema drugom i častili se.
slika 6 kamp u đungli
Na istoj tržnici kupili smo i nekoliko kila govedine pune muha i pripremili ražnjiče.Zapalili smo vatru ispred bungalova i ispekli specijalitete na čuđenje domorodaca koji su zaključili da postoje veći divljaci od njih.To je bila neka krava preponašica jer je meso bilo žilavo ko sto vragova.A možda je bila i zebra.Na nekom od važnih izleta strgala su nam se klizna vrata na kombiju pa smo morali izlaziti kroz krov.Da bi što bolje upoznali Afriku ulazili smo s autima duboko u đunglu.
slika 7 nervozni slonovi
Jednom su nas potjerali nervozni slonovi , a drugi put dosadne Ce-Ce muhe.Na jednom od izleta opet smo imali pljačku.Bilo je vrijeme za marendu, posjedali smo uz rub nekog jezerceta i izložili na travi svoj menu.Iznenada iz zraka sručilo se eskadrila crnih ptica i dijelom pograbljala našu marendu.U jednom od kampova u kojem smo odsjeli žalili smo se na nesnosnu noćnu buku.Kad nas je recepcionar na kraju shvatio na što se žalimo samo je kratko odgovorio: ma to je lav sa recepcije.
Vrijeme je da se stari ratnici odmore.Iz Arushe smo poletjeli za Dar el Salam glavni grad Tanzanije. Letjeli smo nekim malim Piperom gotovo iznad glava žirafa i ganjali krda zebri po pustari Tu smo odlučili odmoriti umorna tijela i probrčkati se u Indijskom oceanu.Bilo je tu mnogo iznenađenja.Jednom smo tako ušli duboko u more tražeći neke školjke.More je plitko i možda smo hodali kojih sat vremena.Oko nas bilo je dosta domorodaca i oni su vjerojatno lovili ribe i školjke. U tom svom lovačkom zanosu nismo ni primjetili da su se domoroci povukli.Na to nas je upozorio veliki plimni val koji je polako potapljao stjene oko nas.Usljedila je uzbuna i bježanija prema obali da nas more ne potopi.To nam je naravno i uspjelo ,jer da je drugačije ovog putopisa nebi bilo.Bilo je zanimljivo prošetati obalom ujutro ,kad se plima povuče.Na obali ostaju nasukani desetci kapitalaca riba i školjaka.Sjećam se jedne velike bodljikave ribe barbed fish.Domoroci s košarama idu u ribolov i dužnost im je samo pokupiti ribe koje su ostale u pijesku.
slika 8 falkuša iz Tanzanije
Jednu noć nas je Mario ugostio u svojoj vili u Dar el Salamu.Izgledala je lijepa i raskošna.Imala je samo jednu manu, netko je ukrao air condition i bila je kvadratična rupa u zidu .Nije bilo tako vruće da bi nam to bilo tako važno.No kada se spustila noć i kad smo legli spavati tisuće komaraca navalilo je na finu bjelačku kožu.Nije bilo položaja u kojem komarci nisu grizli.Pokrili smo se sa plahtama no to ih nije ni malo smetalo.Boli su kao da su na takmičenju. Razapeo sam plahtu na prste ruku i nogu tako da sam im ostavio samo četri točke koje mogu napadati.No i na to su bili spremni .Raspodjelili su se na svaki prst po tisuću i nastavili bosti.Nisam mislio da ću dočekati jutra.Ako tu noć usporedim sa jednom noći koju smo nekad davno prespavali u bivšoj karauli na Prokletijama sa stotinama miševa koji su skakali po nama, zavlačili se u ruksake , tražili hranu, pomalo grickali odjeću i posteljinu onda je spavanje u karauli bilo ko u Hiltonu.Ujutro smo zahvalili ljubaznom domaćinu i iselili iz njegovog apartmana.
Drugu noć proveli smo u hotelu Kilimađaro.Naravno da smo avansno platili spavanje u tanzanijskim šilinzima kako nas ujutro nebi iznenadili s dolarskim računom.Za večeru smo se odlučili počastiti u restoranu .Čovjeku se rijetko u životu pruža prilika da jede jastoga i mi smo odlučili da to bude sada.Kako će našim prijateljima teći sline kada nas budu slušali kako smo se častili s jastogom.Oprostite ali jastoga danas nema bio je odgovor konobara poslije naše narudžbe.Za predjelo smo uzeli kraljevske škampe koje su bile pune pijeska tako da smo si malo ispjeskarili zube.Za glavno jelo je bilo isto to samo u drugom obliku.Kada je vjetrić puhnuo s oceana preko naše večere želudac mi se dva put okrenuo.Tako je završila večera za koju sam mislio da ću je se sjećati cijeli život.Možda i hoću no ne po dobrom.
Nedaleko centra nalazi se legalna tržnica za slonovu kost.To je niz montažnih kučica i šatora gdje domoroci obrtnici ručno izrađuju figure iz slonovače.Tu je jedina valuta dolar tako da smo za kljove morali platiti punu cijenu.Kupio sam tri kljove sa izrezbarenim ženskim poprsjem dužine 40-tak centimetara.Cijena je bila duplo jetinija od one da smo je kupovali na aerodromu.Pošto se bjelokost ne smije iznositi iz zemlje ugurali smo figure među dereze i cepine i tako prošli kroz carinu.U Beču smo kupili nešto tehničke robe , sakrili u dereze ,a kljove izvadili van jer više nisu bile sumljive.Imali smo i košaru punu afričkog voća da počastimo svoje najbliže koji su nas poduprli u našim nastojanjima da upoznamo svijet.Jedna kljova završila je kod našeg najvećeg donatora Franca, druga je otišla za operaciju srca i treću sam prodao na slobodnom tržištu za 1000 DEM.